Više od 200 godina svjetlo Savudrije pokazuje put brodovima. Izgrađena je 1818. godine, a njezina je posebnost još veća – bila je prvi svjetionik na svijetu koji je za rasvjetu koristio plin dobiven destilacijom ugljena.
Na najzapadnijem rtu Hrvatske, na sjeverozapadnom dijelu istarskog poluotoka, stoji Savudrijski svjetionik – najstariji aktivni svjetionik na Jadranu. Njegovo je svjetlo prvi put zasjalo u noći 17. travnja 1818. godine, a više od dva stoljeća poslije svjetionik je i dalje u funkciji.
Gradnja je počela u ožujku 1817. godine, prema projektu tršćanskog arhitekta Pietra Nobilea, a izgradnju je financirala tršćanska Deputazione di Borsa, odnosno tadašnja burzovna institucija zainteresirana za sigurniji prilaz tršćanskoj luci.
Projekt je bio pod pokroviteljstvom austrijskog cara Franje I., čije se ime spominje i na natpisu na podnožju svjetionika. Gradilo se iznimno brzo – već u prosincu 1817. bilo je završeno oko 80 posto građevine, a u travnju 1818. svjetionik je već bio u funkciji. Za gradnju je korišten lokalni kamen, vađen na obližnjoj obali i obrađivan na samom gradilištu.
Puštanju svjetionika u rad, prema dostupnim podacima, prisustvovao je i sam car Franjo I., koji je tada boravio u okolici Trsta i posjetio Savudriju.
Prvi na svijetu koji je svijetlio na plin iz ugljena
Upravo je ovo jedan od najzanimljivijih detalja cijele priče. Savudrija je bila prvi svjetionik na svijetu koji je za rasvjetu koristio plin dobiven destilacijom kamenog ugljena. Ugljen je dopreman iz rudnika na Labinštini, a plin se proizvodio u posebnom postrojenju uz sam svjetionik.
Takav sustav bio je iznimno napredan za početak 19. stoljeća. Znanstveno istraživanje o Savudrijskom svjetioniku pokazalo je da je plinska rasvjeta ondje uvedena 47 godina prije prvog ranije poznatog primjera takvog sustava na svjetioniku, koji se u literaturi veže uz svjetionik Baily kod Dublina 1865. godine.
No inovacija nije dugo potrajala. Tehnologija proizvodnje i filtriranja plina tada još nije bila dovoljno razvijena, pa su se pojavljivali problemi poput čađe. Zato je već 1823. godine plinska rasvjeta zamijenjena jednostavnijim sustavom na maslinovo ulje.
Svjetionik koji je bio važan i za Trst
Savudrija nije slučajno izgrađena upravo na tom mjestu. Njezino je svjetlo trebalo povećati sigurnost plovidbe prema Trstu, tada jednoj od najvažnijih luka Habsburškog Carstva.
Svjetionik je toliko dobro pozicioniran da se vidi čak i iz Opicina iznad Trsta. To je nekoć imalo i praktičnu komunikacijsku ulogu: signalima zastavicama moglo se najaviti koji brodovi uskoro uplovljavaju u luku, pa su lučke vlasti i trgovci mogli unaprijed pripremiti prihvat broda.
Od atrakcije do živog pomorskog spomenika
Savudrijski svjetionik bio je atrakcija od samog početka. Ljudi su dolazili samo kako bi ga vidjeli, a neki su pokušavali čak i bez dopuštenja doći do njegova vrha. Zbog toga su svjetioničari imali pravo nositi oružje i upotrijebiti ga u slučaju potrebe.
Danas je rasvjetni sustav automatiziran, pa o svjetioniku brine samo jedan svjetioničar. Zanimljiva je i njegova današnja fizionomija: kula je visoka 29 metara, dok se svjetlo nalazi na 36 metara iznad mora, a domet mu je oko 30 nautičkih milja.
Na nekoliko koraka do plaže
More je od svjetionika udaljeno svega 30 metara, pa se do kamenite plaže stiže praktički za nekoliko koraka. Upravo je spoj svjetionika, mora i otvorenog pogleda na sjeverni Jadran ono što ovaj dio Savudrije čini posebno atraktivnim.
Kamenita obala i čisto, bistro more s kamenitim morskim dnom pogodni su za kupanje, ronjenje i istraživanje podmorja, dok dobri vjetrovi i blage morske struje pogoduju i ljubiteljima jedrenja na dasci i drugih morskih sportova. Ovo nije tip plaže s klasičnim pješčanim ulaskom u more, već mjesto za one koji vole prirodniji, kameniti Jadran i kupanje uz jedan od najpoznatijih hrvatskih svjetionika.
Poseban je doživljaj ovdje ostati predvečer, kada se iza svjetionika počne spuštati sunce, a pogled se otvara prema moru i Tršćanskom zaljevu.
Ljubavna legenda o svjetioniku
Uz Savudrijski svjetionik veže se i jedna lijepa, ali nedokazana ljubavna legenda.
Prema priči koja se prenosi generacijama, svjetionik je 1818. godine dao izgraditi austrijski grof Klemens von Metternich za lijepu hrvatsku plemkinju u koju se zaljubio na jednom balu u Beču. Navodno je želio sagraditi zdanje u kojem bi njih dvoje zajedno živjeli uz more.
No njihova ljubavna priča nije imala sretan kraj. Prema legendi, plemkinja je preminula upravo u vrijeme dovršavanja svjetionika, a Metternich ga nakon toga navodno više nikada nije posjetio.
Romantična priča lijepo se uklopila u karakter Savudrije pa je svjetionik s vremenom dobio i svoju ljubavnu legendu. Povijesno je, međutim, potvrđeno da je gradnju naručila tršćanska Deputazione di Borsa, a ne Metternich, pa ovu priču treba promatrati upravo kao legendu, a ne kao povijesnu činjenicu.
I možda je upravo zato zanimljiva: uz svjetionik koji je izgrađen da brodovima pokazuje put, ostala je priča o čovjeku koji je, prema legendi, na tom mjestu želio pronaći svoj dom. (D.H.)
JESTE LI ZNALI?
- Savudrija je najstariji aktivni svjetionik na Jadranu.
- Bila je prvi svjetionik na svijetu koji je za rasvjetu koristio plin dobiven destilacijom ugljena.
- Ugljen za proizvodnju plina dolazio je iz rudnika na Labinštini.
- Plinska rasvjeta u Savudriji počela je raditi 1818. godine, čak 47 godina prije prvog ranije poznatog svjetioničkog sustava iste vrste.
- Puštanju svjetionika u rad prisustvovao je car Franjo I.
- Gradnja je počela u ožujku 1817., a svjetionik je proradio već u travnju 1818.
- Uz svjetionik je nekoć stajala i 60 metara visoka radioantena, postavljena 1934. godine. Nakon demontaže 1949. premještena je iznad Portoroža i povezana s počecima Radija Koper.
- Uz Savudriju se veže i romantična legenda o austrijskom grofu Metternichu i hrvatskoj plemkinji, no riječ je o legendi, a ne potvrđenoj povijesnoj činjenici.
