Blagdan Svih svetih i Dušni dan prigode su kada se posebno prisjećamo onih koji više nisu s nama. Palimo svijeće, polažemo cvijeće i prisjećamo se njihovih života, ali i tragova koje su ostavili u svojim obiteljima, gradovima i zajednicama. Groblja na kojima počivaju pritom nisu samo mjesta sjećanja i poštovanja, već i čuvari brojnih priča, povijesti i vrijedne kulturne baštine RH.
Neka od njih ujedno su i iznimni spomenici arhitekture, kiparstva i hortikulture, u Hrvatskoj ih ne manjka. Svi znamo za zagrebački Mirogoj i čuveno Varaždinsko groblje, no naša zemlja krije i nekoliko manje poznatih, ali iznimno atraktivnih posljednjih počivališta, od kojih neka izgledaju poput parkova i galerija na otvorenom, a druga se nalaze na gotovo nestvarnim lokacijama nadomak mora i usred morskog plavetnila.
Njihova vrijednost prepoznata je i izvan granica Hrvatske – Mirogoj u Zagrebu, Varaždinsko groblje, riječko groblje Kozala, dubrovačko Boninovo i koprivničko groblje Pri Sv. Duhu dio su Europske rute groblja, kulturne rute Vijeća Europe koja povezuje povijesna groblja iznimne arhitektonske, umjetničke i kulturne vrijednosti.
Mirogoj – zagrebački grad u gradu
Teško je uopće izdvojiti najljepša, no nemoguće je i govoriti o najljepšim grobljima Hrvatske, a ne početi s Mirogojem. Smješten na obroncima Medvednice, nedaleko od središta Zagreba, Mirogoj je mnogo više od gradskog groblja – monumentalni je arhitektonski kompleks, galerija skulptura na otvorenom i svojevrsna kronika hrvatske povijesti.
Njegov prepoznatljivi izgled obilježavaju veličanstvene arkade, paviljoni i kupole, a arhitektonski okvir kompleksa projektirao je Herman Bollé. Groblje je službeno otvoreno 6. studenoga 1876. godine, dok je izgradnja čuvenih arkada započela nekoliko godina poslije i trajala u etapama sve do prve polovice 20. stoljeća.
Šetnja Mirogojem otkriva raskošne grobnice, kapelice, kiparska djela i pomno uređene zelene površine, ondje počivaju brojni hrvatski književnici, umjetnici, znanstvenici, političari i druge osobe koje su obilježile nacionalnu povijest u različitim epohama. Posebnost Mirogoja je i njegova multikonfesionalnost – na njemu su posljednje počivalište pronašli pripadnici različitih vjerskih zajednica.
Sklad arhitekture, zelenila i umjetnosti čini Mirogoj jednim od najprepoznatljivijih grobljanskih kompleksa u ovom dijelu Europe, a uvršten je i na već spomenutu Rutu europskih groblja…
Varaždinsko groblje – park u kojem vlada tišina
Ako je Mirogoj poznat po monumentalnoj arhitekturi, Varaždinsko groblje osvaja sasvim drukčijom ljepotom. Ono je istodobno posljednje počivalište, parkovna oaza i izniman primjer vrtne umjetnosti, a brojni ga smatraju jednim od najljepših groblja u ovom dijelu Starog kontinenta.
Utemeljeno je 1773. godine, no njegov današnji izgled uvelike je zasluga Hermana Hallera, koji je početkom 20. stoljeća započeo njegovo sustavno hortikulturno uređenje, zasadio je tisuće stabala i grmova, među kojima su čempresi, javori, jaseni, magnolije i breze, a posebno su dojmljive visoke, pomno oblikovane tuje koje stvaraju geometrijske zelene zidove i aleje – Varaždinsko groblje mjesto je na kojem se priroda, umjetnost i sjećanje stapaju u skladnu cjelinu. Njegove uređene staze, zelenilo i skulpture daju mu poseban mir, zbog kojega ga posjetitelji ne doživljavaju samo kao groblje, nego i kao jedinstven prostor kontemplacije…
Zbog takvog uređenja groblje podsjeća na raskošan francuski park, ali s intimnijim, gotovo meditativnim ugođajem. Među najpoznatijim umjetničkim djelima ističe se „Anđeo smrti”, skulptura kipara Roberta Frangeša Mihanovića, koja simbolizira oproštaj živih od mrtvih, a . definitivno u obilasku poćivališta vrijedi zastati i uz grobnicu Vatroslava Jagića, jednog od najvažnijih hrvatskih jezikoslovaca.
Osijek – Anino groblje, otvorena knjiga povijesti grada
Na osječkom Aninom groblju gotovo svaki stari nadgrobni spomenik čuva dio povijesti grada i njegovih stanovnika. Njegovi počeci sežu u 1748. godinu, kada je osnovano u vrijeme velike epidemije kuge, a tijekom gotovo tri stoljeća postalo je jedno od najvažnijih mjesta osječke kulturne i memorijalne baštine. Posebnu vrijednost daju mu stare obiteljske grobnice, raskošni nadgrobni spomenici i umjetnički oblikovani detalji koji svjedoče o različitim arhitektonskim stilovima i vremenskim razdobljima.
Groblje je ujedno i svojevrsna galerija kiparske umjetnosti, s djelima istaknutih hrvatskih umjetnika, a njegove stare aleje i monumentalne grobnice otkrivaju priče o nekadašnjim uglednim osječkim obiteljima, trgovcima, industrijalcima i kulturnim djelatnicima. Procjenjuje se da je na Aninom groblju pokopano oko 100.000 ljudi, a njegova povijesna i umjetnička vrijednost čine ga mnogo više od posljednjeg počivališta – ono je tiha kronika grada na Dravi, ispisana kamenom, skulpturama i uspomenama.
Rijeka – Kozala, dominacija kamena i skulptura
Na riječkoj Kozali nalazi se jedno od najstarijih i najvrjednijih gradskih groblja u Hrvatskoj. Njegova priča počinje još u 19. stoljeću, od 1872. godine djeluje kao javno groblje, a danas je, zajedno s grobljem na Trsatu, vrijedan dio riječke baštine i zaštićena kulturno-povijesna cjelina.
Kozala je posebna po arhitektonskom i kiparskom bogatstvu. Njezine grobnice, mauzoleji i spomenici nastajali su prema projektima istaknutih riječkih i hrvatskih arhitekata i kipara, a među najpoznatijim su mauzoleji obitelji Gorup, Manasteriotti i Whitehead. Groblje je oblikovano na više razina, s karakterističnim središnjim dijelom u obliku potkove, pa šetnja njegovim stazama otkriva različite arhitektonske cjeline i čitav niz impresivnih umjetničkih detalja.
Ovdje počivaju brojni ljudi koji su obilježili povijest Rijeke – od industrijalaca i poduzetnika do kulturnih i javnih djelatnika. Njihove grobnice govore o nekadašnjem gospodarskom i društvenom životu grada, njegovoj multikulturalnosti i bogatoj povijesti. Kozala je svojevrsna otvorena knjiga riječke prošlosti, ali i galerija pogrebne arhitekture i skulpture koja posjetitelju otkriva koliko se upravo na njegovu groblju može isčitati povijesti jednoga grada.
Split – Lovrinac, čempresi poput tihih čuvara
Na splitskom Lovrincu poseban ugođaj stvaraju visoki čempresi čiji se drvoredima oblikovani obrisi uzdižu iznad grobnih polja. Gradsko groblje otvoreno je 1928. godine, a zamišljeno je kao prostrani perivoj u kojem zelenilo prati posljednja počivališta Splićana.
Njegovu posebnost čini i raznolikost memorijalnih prostora: ondje se nalaze dječje groblje, poljana poginulih branitelja Domovinskog rata, njemačko i židovsko groblje, kao i spomen-park borcima Narodnooslobodilačkog rata. Lovrinac je mjesto na kojem se pejzažna arhitektura susreće s različitim slojevima gradske povijesti hrvatskog i dalmatinskog podneblja.
Dubrovnik – Boninovo, mjesto susreta povijesti i različitih kultura
Na zapadnom ulazu u povijesnu jezgru Dubrovnika, uz more i okruženo visokim čempresima, smjestilo se groblje Boninovo, jedno od najposebnijih posljednjih počivališta na hrvatskoj obali. Njegova povijest seže u 19. stoljeće, a poseban karakter daje mu činjenica da na ovom prostoru, uz katoličko, postoje i pravoslavno, muslimansko i židovsko groblje, kao i groblje branitelja. Tako Boninovo na jednome mjestu čuva uspomenu na različite vjerske i kulturne zajednice koje su stoljećima oblikovale Dubrovnik.
Ambijent groblja obilježavaju kamene grobnice, monumentalni nadgrobni spomenici, povijesni ulazi, kapela sv. Križa iz 1882. godine i impresivni drvoredi čempresa koji stvaraju gotovo parkovski ugođaj. Posebnu povijesnu vrijednost ima i obližnji kompleks Tri crkve, čiji sakralni kontinuitet seže u srednji vijek. Boninovo je tako mnogo više od gradskog groblja – ono je svojevrsni kameni zapis dubrovačke prošlosti, svjedočanstvo njegove multikulturalnosti i mjesta na kojem se isprepliću povijest, arhitektura i sjećanja.
Koprivnica – Pri Sv. Duhu, groblje koje čuva priče Podravine…
Koprivničko gradsko groblje Pri Sv. Duhu jedno je od najvrjednijih mjesta povijesne i kulturne baštine Podravine, njegova posebnost krije se u skladnom spoju zelenih aleja, hortikulturnog uređenja, stare kapele Sv. Duha iz 1873. godine i vrijednih nadgrobnih spomenika koji svjedoče o prošlosti grada i njegovih stanovnika. Među posljednjim počivalištima nalaze se grobovi brojnih znamenitih Koprivničanaca, među kojima su književnik Đuro Sudeta, nakladnik Vinko Vošicki, književnica Božena Loborec i Zlata Bartl, poznata kao tvorac Vegete…
Groblje je svojevrsna galerija na otvorenom, u kojoj se susreću umjetnost, arhitektura i hortikultura, ali i mjesto na kojem se kroz stare obiteljske grobnice i spomenike može iščitati društvena i kulturna povijest Koprivnice – šetnja njegovim stazama tako postaje i putovanje kroz prošlost grada i Podravine, uz sjećanje na ljude koji su svojim radom i stvaralaštvom ostavili dubok trag.
Primošten – vječni počinak uz zvuk valova i miris mora
Sasvim drukčiju, ali jednako dojmljivu priču skriva Primošten. Stari dio mjesta smješten je na poluotoku koji je nekoć bio otočić, a njegova kamena jezgra, uske uličice i položaj iznad mora daju mu prepoznatljiv izgled i štih Mediterana…
Na najvišoj točki poluotoka nalazi se crkva sv. Jurja, a u njezinoj blizini i mjesno groblje, posljednje počivalište ovdje je okruženo morem i otvorenim pogledom na pučinu i okolne otoke, pa je njegov položaj doista poseban. Umjesto monumentalnih arkada i velikih parkovnih aleja, dočekuju vas kamen, miris mora, zvuk valova i dalmatinski krajolik.
Primoštenski poluotok i njegova crkva sv. Jurja nose dugu povijest. Crkva je podignuta 1485. godine, a tijekom stoljeća dograđivana je i obnavljana. Danas je jedan od najprepoznatljivijih simbola mjesta, a šetnja do nje i groblja pruža i poseban pogled na povijesnu jezgru Primoštena te morski horizont. Ovdje se možda najjasnije osjeti koliko posljednje počivalište može biti povezano s krajolikom u kojem je nastalo. More, kamen i tišina stvaraju prizor koji se pamti.
Supetar – groblje kao galerija bračkog kiparstva
Na malom poluotoku sv. Nikole, zapadno od supetarske luke, smjestilo se groblje koje je pravi mali muzej na otvorenom. Oko crkvice sv. Nikole, na prostoru koji spaja sakralnu, arheološku i pogrebnu baštinu, nalaze se vrijedni nadgrobni spomenici i mauzoleji, među kojima posebno mjesto zauzimaju djela poznatih hrvatskih kipara.
Jedno od najdojmljivijih zdanja je mauzolej obitelji Petrinović, podignut 1924. godine prema zamisli kipara Tome Rosandića. Riječ je o monumentalnom bijelom zdanju koje se ističe arhitekturom i bogato oblikovanim detaljima, a smatra se jednim od simbola Supetra.
Na groblju se mogu vidjeti i djela Ivana Rendića, jednog od najznačajnijih hrvatskih kipara 19. i početka 20. stoljeća, rođenog upravo na Braču. Njegovi nadgrobni spomenici svjedoče o umjetničkoj vještini i tradiciji bračkog klesarstva, a pojedini detalji na grobovima pričaju i sasvim osobne priče o ljudima koji ondje počivaju. Posebnu vrijednost lokaciji daje i njezina starina. Uz groblje i crkvu nalaze se ostaci kasnoantičkog sklopa, uključujući ostatke mozaika, a cijeli je kompleks zaštićeno kulturno dobro. Supetarsko groblje tako nije samo mjesto sjećanja, nego i prostor u kojem se susreću povijest otoka, vrhunsko kiparstvo i sakralna baština.
Cavtat – posljednji počinak s pogledom na Jadran
Na najvišoj točki cavtatskog poluotoka nalazi se groblje sv. Roka, mjesto na kojem se bijeli kamen, mediteransko raslinje i plavetnilo mora stapaju u upečatljiv prizor. Groblje je nastalo 1826. godine, a njegovim prostorom dominira mauzolej obitelji Račić, poznat i kao Gospa od Anđela, djelo kipara Ivana Meštrovića.
Podignut je na mjestu nekadašnje crkvice sv. Roka, a njegova arhitektura i skulpturalni detalji daju mu posebno mjesto među hrvatskim spomeničkim ostvarenjima. S groblja se pruža pogled na dvije cavtatske luke, pa se ovdje sjećanje na pokojne isprepliće s prepoznatljivim krajolikom južnog Jadrana.
Mjesta sjećanja i čuvari životnih uspomena
Sva ova groblja razlikuju se po arhitekturi, zelenilu i krajoliku koji ih okružuje ili obilježava. Ipak, povezuje ih to što čuvaju uspomene na ljude i razdoblja koja su oblikovala hrvatske gradove i mjesta. U danima kada se pale svijeće i polaže cvijeće, podsjećaju nas i da iza svakog imena stoji životna priča, a iza kamenih spomenika i aleja čitava povijest jednog kraja.
Jer groblja nisu samo mjesta oproštaja. Ona su i čuvari obiteljskih uspomena, lokalne povijesti, umjetnosti i identiteta – tiha mjesta na kojima se, na svoj način, za svakog među nama i svih nas nastavlja pričati životna priča… (D.H.)
