Iza poljičkog soparnika krije se stoljetna priča o skromnosti, zajedništvu i umijeću koje se i danas prenosi s generacije na generaciju.
Nastao u Poljicima, između Splita i Omiša, soparnik je stoljećima bio svakodnevna hrana težaka. Pripremao se od onoga što je svaka kuća imala – brašna, vode, blitve, crvenog luka i maslinova ulja. Bez mesa i skupih namirnica, ali s puno truda i vještine. I upravo u toj jednostavnosti krije se njegova posebnost.
Blitva je bila jedna od rijetkih namirnica dostupnih tijekom zimskih mjeseci pa je postala glavni sastojak ovog danas nadaleko poznatog specijaliteta.
Nekada se soparnik najčešće pripremao petkom i u vrijeme vjerskog posta, kada se nije jelo meso. Bio je i nezaobilazan dio obiteljskih okupljanja, blagdana i seoskih svečanosti, a njegova priprema često je okupljala cijelu obitelj.
Peče se na kominu pod žarom i pepelom, a ne u pećnici
Posebnost soparnika nije samo u sastojcima nego i u načinu pripreme. Razvučeno tijesto puni se svježom blitvom i lukom, prekriva drugim tankim slojem tijesta, a zatim peče izravno na ognjištu prekriveno žarom i pepelom.
Nakon pečenja pažljivo se čisti, premazuje maslinovim uljem i posipa sitno sjeckanim češnjakom. Upravo taj završni korak daje mu prepoznatljiv miris i okus koji mnogi pamte cijeli život.
Iako se danas često priprema i u kućnim pećnicama, poznavatelji će reći da je pravi soparnik samo onaj pečen na tradicionalnom kominu.
Od skromnog jela do europske zaštite
Ono što je nekada bilo jednostavna marenda poljičkih težaka danas je jedno od najpoznatijih hrvatskih tradicijskih jela. Poljički soparnik nosi europsku oznaku zaštićenog zemljopisnog podrijetla, čime je potvrđena njegova posebnost i neraskidiva povezanost s područjem iz kojeg potječe
Danas ga možete kušati na brojnim manifestacijama u Poljicima i okolici Omiša, ali i u pojedinim konobama i restoranima diljem Dalmacije. Ipak, najveći doživljaj ostaje vidjeti kako nastaje – kada iskusne ruke razvlače gotovo prozirno tijesto, a miris pečenog soparnika širi se iz starog kamenog kominа. Ako vas zanima, ovdje možete vidjeti i video recept.
Više od jela – dio identiteta Poljica
Za stanovnike Poljica soparnik nije samo gastronomski specijalitet. On je dio obiteljske tradicije, lokalnog identiteta i zaštićene nematerijalne kulturne baštine. Svaki soparnik nosi pečat osobe koja ga priprema, a mnoge obitelji i danas ljubomorno čuvaju vlastite male tajne – koliko tanko razvući tijesto, koliko dugo peći ili kada dodati maslinovo ulje.
Možda upravo zato nijedan nije potpuno isti, ali svaki priča istu priču – onu o jednostavnom životu, vrijednim rukama i tradiciji koja je nadživjela stoljeća. (D.H., foto: Shutterstock)
Jeste li znali?
- U Dalmaciji se ovo jelo često naziva i uljenjak ili zeljanik, no izvorni naziv za zaštićeni proizvod je Poljički soparnik.
- Zaštićeni Poljički soparnik pravi je gastronomski „div”: mora biti okrugao i imati promjer između 90 i 110 centimetara. Reže se na romboidne komade koji se u Poljicima nazivaju „pašajice”, dok se nepravilni rubni komadi zovu „okrajci”.
- Ako bi domaćici nakon pripreme ostalo tijesta, od jedne bi kore napravila mali soparnik: polovicu bi napunila, a drugom polovicom prekrila nadjev. Zvao se „vrana noga”, a posebno su mu se veselila djeca.
- U Donjim Poljicima pripremale su se i bogatije inačice soparnika sa suhim grožđem, orasima, bademima, šećerom i cimetom, dok su neke domaćice u Gornjim Poljicima u blitvu dodavale sir. Riječ je o lokalnim inačicama, a ne o recepturi zaštićenog Poljičkog soparnika.
- Prema narodnoj predaji zabilježenoj u službenoj specifikaciji, Napoleon je toliko volio soparnik da je recept za njegovu pripremu prenio u Francusku.
